Slikarska izložba “Tkiva grada”
U petak 23. listopada u 18 h otvoriti će se slikarska izložba mladog splitskog kipara Frane Šituma u prostorima hrvatsko francuske udruge, Alliance française de Split u Marmontovoj ulici u Splitu. Izložbom “Tkiva grada” ovaj mladi autor po prvi put se splitskoj publici predstavlja i kao vrstan slikar. Ciklus slika nastao je sasvim spontano; istraživanje arhitekture gradskog tkiva i slikarsko istraživanje mrlja i ploha. Autor je pronašao vlastite rakurse u pogledu na grad; antički spomenici pomiješani s hrpom turista, gužva u gradskoj luci, proljetna uživanja na Matejušci, samotna sfinga peristila, hvatanje hlada na pjaci, dječja radost na fešti sv. Duje,….. Sve su to fragmenti svakodnevnog života grada pretočeni u slike. Slike su građene plohom i mrljom, bez oštrih obrisnih linija, tako da u svakom fragmentu slikarskog tkiva možemo pronaći neku apstraktnu sliku. Slike su rađene u tehnici akrila na medijapanu, nastojeći ih usprkos velikim formatima ostaviti što „svježijim“.
Izložba će biti otvorena do 19. studenog.
O autoru:
Rođen je je 1985. g. u Splitu. Nakon završene srednje umjetničke škole upisuje kiparski odsjek na Umjetničkoj akademiji sveučilišta u Splitu. 2010. g diplomirao je kao magistar kiparstva u klasi prof. Kuzme Kovačića. Do sada je ostvario četiri samostalne kiparske izložbe i sudjelovao na više skupnih izložbi. Autor je četiri javne skulpture, nekoliko plaketa i nagrada.Značajniji radovi su mu oltar u katedrali sv.Duje, bista Silvije Bombardelli i maketa Dioklecijanove palače. Živi i radi u Kaštelima. Član je HULU Split.
PREDGOVOR IZ KATALOGA:
Crtati, slikati, komunicirati . ? !
Crtanje i slikanje kao mogući oblici komunikacije bili su dio mene i prije nego sam „znao za sebe“. Točka, upitnik i uskličnik su niz prihvaćanja tog medija. Kroz ove tri riječi i ova tri interpunkcijska znaka koja stoje poredana iza njih pokušao bih kronološki približiti svoja osobna iskustva ovog medija.
Sve do početka formalnog školovanja to sam doživljavao neopterećeno, normalno i spontano („ništa posebno“). Kada je započelo moje formalno obrazovanje, počela su se pojavljivati određena pravila, zahtjevi i ciljevi; moglo bi se kazati da je to jedna vrsta „bon-tona“ kojeg treba usvojiti.
Kako usustaviti svoje spoznaje, znanje i vještine u sredini u kojoj živiš? I na Internetu? Tada se jednostavna točka pretvorila u vojsku upitnika ili bolje rečeno; sve je dovedeno u pitanje???? Od te vojske upitnika ja bih se sad fokusirao na samo jedan upitnik koji i danas riješavam… Slikarstvo?
Bahato bi bilo dati odgovor, ili još gore, definiciju na ovo pitanje. Kada se osvrnem i pogledam koliko je uloženo truda da se odgovori na ovo pitanje samo kroz prošlo stoljeće do danas, dobivam simptome morske bolesti. Uistinu se uložio veliki napor da jedan pravac nadiđe drugi, da se formira ovaj ili onaj manifest, da se formiraju određeni koncepti u kojem djeluju određene grupe, pa od tih grupa podgrupe, i tako do individue… Pa onda obratno… U toj „raskošnoj“ atmosferi, postavlja se pitanje zašto je sve usmjereno jedno nasuprot drugoga; zašto ovo jest a ono nije; iako će se već sutra činiti drugačijim?
U ovom trenutku točka, upitnik i uskličnik gube zajedničku točku i postaju sami sebi svrhom, odnosno gube značenje, gube vlastiti identitet, a podjednako su važna za proces komunikacije. Osjećam kao da se to dogodilo sa slikarstvom i umjetnosti kao takvom, igra je dobra, ali su pravila krivo postavljena. Ovo je trenutak osobne spoznaje u kojoj je radna temperatura optimalna, monolog postaje dijalog ili monolog u kontekstu drugog. Zato slikam jer moje slike uvijek šute dok drugi govore, i razgovaraju s onima koji ih promatraju i ja ih osjećam kad to čine….
U prethodnim rečenicama htio sam približiti genezu vlastitog stanja iz kojeg su proizašli ovi radovi. Danas slikati Split, dalmatinsko misto ili slične motive zvuči gotovo jezivo ako bih to podijelio sa kolegama. Takvi motivi obilježeni su stereotipima i predrasudama da su komercijalni, suveniri, „slike za pir“… Doista i jest to tako u velikoj mjeri zbog konstantnog reproduciranja istih motiva i banalizacije odnosa prema slikarstvu; ne događa se ništa novo, sve je postalo roba koja izvrsno oslikava naša mentalna stanja koja je i glavni motor ovih prethodno navedenih činjenica. Kroz svoje slike htio sam barem malo promjeniti ovako postavljene parametre i vratiti dostojanstvo motivu i slikanju kao takvom. Pokušao sam pronaći drugačije kadrove kroz koje bih prenio svoj likovni izraz.
Težio sam da se slikanjem približim sviranju jer me kod sviranja uvijek oduševljava direktnost izražavanja, sve se događa u trenutku i u tom trenutku pojavljuje se ton koji je u korelaciji sa svim ostalim u čitavoj kompoziciji iz koje nastaje harmonija. U kolikoj sam mjeri postigao harmoniju nije na meni da procjenim. Ja sam „odsvirao“ svoje slike, a forma izložbe i jest mjesto i vrijeme kad o tome mogu dobiti povratnu informaciju. Ta informacija je nužna za moje daljnje formiranje jer želim da dijalog bude temelj mojeg stvaralašta i kontekst iz kojeg želim djelovati.
F.Š.
Frane Šitum, akademski kipar